Zagrebačko kazalište mladih
Kristian Novak / Tomislav Zajec: ČRNA MATI ZEMLA
Nagrada za najbolju režiju na 32. Gavellinim večerima 2017. – Dora Ruždjak Podolski
Nagrada hrvatskog glumišta za sezonu 2016/2017. „Črna mati zemla" nagrađena je za najbolju dramsku predstavu u cjelini
Nagrada hrvatskog glumišta za sezonu 2016/2017.Dori Ruždjak Podolski za najbolje redateljsko ostvarenje
Nagrada hrvatskog glumišta za sezonu 2016/2017. Urši Raukar za sporednu žensku ulogu
Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
Autor dramatizacije i dramaturg: Tomislav Zajec
Scenograf: Stefano Katunar
Kostimografkinja: Doris Kristić
Suradnica za scenski pokret: Petra Hrašćanec
Skladatelj: Stanko Kovačić
Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek
Asistentica redateljice: Lea Anastazija Fleger
Asistentica kostimografkinje: Marta Žegura
Jezična savjetnica: Ines Carović
Korepetitor: Milorad Stranić
Oblikovatelj maski: Slavko Vidović
Autor crteža: Tit Medvešek
Inspicijentica: Milica Kostanić
Pedagoginja: Arijana Prekazi
Fotografije: Marko Ercegović
Adrian Pezdirc: Matija
Dado Ćosić: Franjo
Doris Šarić Kukuljica: Majka
Urša Raukar: Baka
Pjer Meničanin: Dr. Miholjek Lazanin; Hešto
Milica Manojlović: Dr. Perković; Pujto
Nataša Dorčić: Iva
Mia Biondić: Dina
Dora Polić Vitez: Teta; Lidija; Terezika Kunčec
Suzana Nikolić: Dejanova majka; Učiteljica
Barbara Prpić: Suzana; Milica
Nadežda Perišić Radović: Silvija; Franjina majka
Damir Šaban: Zvonko Demokracija; Svećenik
Danijel Ljuboja: Mladen Horvat
Zoran Čubrilo: Franjin otac; Dejanov otac; Šogor; Stankec; Imbro Perčić
Jasmin Telalović: Dejan; Zdravko Tenodi
Mateo Videk: Krunek; Mario Brezovec
Stanko Kovačić: Glazbenik
Nikola Ljutić / Leon Bujanović: Mali Matija
Roman Črna mati zemla Kristiana Novaka, dobitnika Tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman 2014. godine, gotovo od trenutka objavljivanja privlači veliku pozornost i istodobno postavlja brojna pitanja. Pisan u obliku ispovjedne proze mladog urbanog protagonista, roman slijedi otvorenu, impulzivnu i začudno sirovu strukturu priče, sa zaista rijetko zabilježenim autentičnim osjećajem za neizbježno. Naime, priča je to koju glavni junak Matija Dolenčec, pisac u krizi spisateljskog, ali i osobnog identiteta, jednostavno mora ispripovijedati. U trenutku u kojem ga zatječemo, kao urbana zagrebačkog dečka koji se nalazi usred „spisateljske blokade” koju pokušava riješiti izlascima i nevažnim vezama, nismo ni svjesni da se ispod naizgled jednostavne površine nalazi čitav svijet nikad izrečenih traumatičnih događaja, koji će na svjetlo izvući ruralno prizorište neimenovana međimurskog sela iz potpuno drugog vremena. Novakova je spisateljska umješnost upravo u vještu fingiranju stvarnosti, u kojem se individualna trauma isprepleće, prožima i zapravo izrasta iz kolektivne traume junakova međimurskog zavičaja, u koji je smještena većina radnje. Pa dok s jedne strane ostajemo zakinuti za stvarnosnost lokacije, svi drugi pripovjedni elementi koje u svom narativu Novak upotrebljava itekako su bolno poznati.
Vrijeme početka devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle vrijeme naše imanentne povijesti, svakako je bremenito društveno-političkim silnicama čije posljedice još i danas nedvosmisleno živimo. Povratkom Matije Dolenčeca u prostor vlastita traumatična djetinjstva susrećemo se s motivima koji svojom silovitošću istodobno na metaforičnoj razini opisuju vrijeme kolektivne traume društva u tranziciji, ali i individualnu borbu za preživljavanjem.