Ivo Dulčić (Dubrovnik, 1916 - Zagreb, 1975), Hvaranin po obiteljskim korijenima, a Dubrovčanin po rođenju, odgoju i školovanju, trajna je i svijetla (jedinstvena) vertikala hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. st. Kako u umjetničkom (slikarskom) pogledu, tako i u onom moralnom, ljudskom.
Nepokoren je to bio umjetnik, "un peitre insoumis", čvrsta duhovna oklopa i sjajna izoštrena senzibiliteta, spreman da se uhvati u koštac sa svakim (životnim ili umjetničkim) problemom koji mu se nametao pa i s društvenim okoštalostima ili uskogrudnostima kad je ustrebalo, bez obzira na (ne)izvjesnost mogućeg ishoda. Znao je ponekad on stvari dovesti i do usijanja, do krajnjeg ruba premostivosti ili izvedivog, ali isto tako, s jednakom strašću ili usmjerenošću, znao je iskazati dubinu i punoću spoznajnog, mir i duhovnu staloženost i ravnotežu svojstvenu samo odabranima. Iz nacionalne osvještenosti i domoljubnog zanosa, iz ljubavi prema svom narodu i zavićaju, iz kršćanski (franciskanski obojene) dobrote i skrušenosti i svoje humanističke aure i načela, ali i iz svog rebelstva, zapravo iz svoje trajne spremnosti na pobunu i odricanja, kao i iz eruptivne intuicije i emotivnosti, antejski je crpio snagu, poetske (stvaralačke) naboje i uvjerljivost svog slikarskog izrijeka gradeći mostove ne samo prema istini i umjetnosti bez kojih jednostavno, nije mogao niti znao ni živjeti ni stvaralački funkcionirati ( niti opstojati) nego i prema jednostavnom, običnom, malom čovjeku, koji je stalno u središtu njegova zanimanja, i kojemu je veliki dio svog slikarskog opusa, onaj sakralni, i onaj javni (pa i onaj portretni, dakako) bio zapravo u cijelosti posvetio.
Svježinu i prihvatljivost Dulčićevih umjetničkih (i ljudskih) poruka vrijeme nije potrošilo. Naprotiv, u sprezi s nepredvidljivom mu i ugrijanom svojeglavošću, srebrenim titranjem čula i čuvstava i spremnošću da se zbog vlastitih stavova i uvjerenja i žrtvuje, one su mu i priskrbile auru karizmantskog slikara hrvatske (novije) modernosti. Naravno, uz konstantu da je kroz sva razdoblja svog slikarskog vrenja i rasta, od ranog Autoportreta iz 1942. g. pa do Posljednje večere (uništenog mozaika u, u ratu 1991.-1995., potpuno srušenoj crkvi sv. Ivana u Podmilačju kraj Jajca) iz 1975.g., i u svim ciklusima slika koji se kao blistave karike razvojnog lanca logično nastavljaju i nadovezuju jedan na drugi, uvijek uspijevao kontinuirano zadržati visoku razinu umjetničke samosvijesti, samosvjesnosti i slobode, ali i jednako visok stupanj sposobnosti da ih sve zajedno objedini i pretoči u najplemenitije likovno znakovlje i slikarski rukopis koji je samo njegov, koloristički i ritmotvorno poseban i neponovljiv.
U nešto manje od tri i po desetljeća Dulčićeva stvaralačkog rada kronika će zabilježiti tek četiri veće (slično) različite cjeline. Prva među njima - sjajni ciklus slika naslikanih između 1944. i 1950. g. - prožeta je poetikom intimizma. Ta djela, kao i neka nastala ranije tijekom studija (Portret gluhonijemka, 1943. npr.), slikao je Dulčić prigušenim registrima boja, pokazujući da ga podjednako zaokupljaju epiderma slike, i sažetost ugođaja i kompozicije, ali i traženje brazgotina i ranjivosti u lomljivoj ljudskoj naravi (Djevojka u crvenoj bluzi, 1944., Ležeći akt, 1945., Vinograd, Dubrovački krajolik, 1948./49., Mrtva priroda, Stradun, 1950.). Raskošje slikarskog izrijeka i slojevitost emotivnog odnosno psihološkog naboja, izoštrenog dijelom i osobnom obilježenošću ( u ranoj dobi prebolio je dječju paralizu) bit će trajnim obilježjima cjelokupnoga Dulčićeva stvaralaštva.
Prvom samostalnom izložbom (Zagreb, 1950.g.) na stanovit način Dulčić zaključuje ciklus intimističkih poruka te se okreće boji i svjetlu. Što će uroditi novim ciklusom slika. Na prvima od njih, naslikanim 1950.g., materijalnost pojavnog svijeta počinje se rastakati u mrljasto pikturalno tkivo samostalna značenja (Cirkuska streljana, 1950.g.), a nedugo zatim motiv se raslojava u vibrantne mrlje, a boja osamostaljuje postajući i motiv i sredstvo izraza (Maestral i kupači, 1954.g., Plaža, U kavani, 1955.g., Seoska procesija, 1956.g., Žuti buffet i Ljubičasti buffet, 1958.g., Golubovi, 1959.g.).
Taj Dulčićev "koloristički strukturalizam" svojevrstan je derivat apstraktnih likovnih strujanja aktualnog vremena (osobito tašizma), ali i umjetnikovo osobno otkriće. Njegova "nervozna" mrlja nije slučajna kaplja boje bačena na platno gestualnom zamahom ili cijeđenjem iz tube, već je građena iz više slojeva i dorađivana u više navrata shodno trenucima emotivnog vrenja. Mimetički sustav oblika zamijenjen je, istina, znakovnim ekvivalentima, no prepoznatljivost sadržaja nikada nije potpuno izbrisana, što je Dulčića uvrstilo među najznačajnije umjetnike pedesetih godina XX.st. u Hrvatskoj, a učinilo ga aktualnim i u europskim razmjerima.
U svojem treæem i èetvrtom ciklusu Dulèiæ se vraæa figuraciji, sintetizira dotadašnja likovna iskustva i stjeæe neka nova (freska, vitraj, mozaik) te radi i niz djela sakralne tematike, postigavši vrlo visoku likovnu razinu naslikanoga.
U samom početku tog razdoblja stoji velika freska "Krista kralja" (1959.) u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu na kojoj je - podređujući staru tehniku zahtjevima modernosti, a velike forme osobnom rukopisu - realizirao monumentalnu cjelinu iznimne kolorističke iskričavosti i kompozicijske čvrstoće.
Slijedili su mnogi tehnikama različiti radovi u prvom redu: mozaici i vitraji poput onih u Kreševu, na Košljunu, na Hvaru, na Gučoj Gori, u Kotor Varošu, Podmilačju, Banja Luci, Mandaljeni , u Dubrovniku i sl. čime je Dulčićevo slikarsko djelo postalo istinski “res communis” hrvatskog duhovnog prostora.
Istodobno, Dulčić ostvaruje i niz štafelajnih slika antologijskog značenja među kojima je podosta i portreta koji svojom psihološkom profilacijom i izvedbenom vrsnoćom Dulčića afirmiraju kao jednog od najistaknutijih hrvatskih portretista svih vremena.
Među naslikanim portretima svojom vrsnoćom posebno se istiću: Dubrovnikinja (1960.), Olinko Delorko (1961.),Olga Solovjeva (1965.), Antun Masle (1965.), Kosta Strajnić (1965.), Ruža Pospiš (1968.) i dr.
Ništa manje nije uvjerljiv ni u kompozicijama Malo Vijeće (1961.), Crveni otok (1962.), Groblje brodova (1963.), Posljednja večera (1967.), Požar na otoku (1970.) i dr. U tim se djelima, kao uostalom i u svim drugim, otkrivaju impulsi kojima je Dulčić gradio mostove prema senzibilnosti svog vremena, postavši tako jednim od slikara našega Juga koji su karakterištične značajke zavičaja znali pretočiti u autentično znakovlje modernosti.
Umro je, nažalost prerano, u naponu slikarske snage, no njegovo djelo, prodorno i sjajno svojom bojom i svjetlom svjedoći o životu i umjetnosti koji će zauvijek ostati u našem sjećanju.
Jer u njemu se ogleda naša prošlost, vidi naša sadašnjost, a čini mi se, naslućuje i naša budućnost.