Najgori napad dogodio se na sv. Nikolu 6. prosinca 1991.g. Već tada, dok su gorjele palače i kuće, a stoljetna baština bila razarana, građani, ali isto tako i lokalne i državne vlasti bili su sigurni u jedno – Dubrovnik će se obnoviti. Ovo je samo kratki prikaz onoga što se u spomeničkoj cjelini Dubrovnika dogodilo i kako se Dubrovnik nakon rata obnovio...

Dubrovnik se nalazi u potresno potencijalno najopasnijem dijelu Hrvatske, a posebno jako izložen je središnji dio spomeničke cjeline Dubrovnika. To je dio koji se nalazio između stijena povijesnog otočića Lausa i obronaka brda Srđ. Inače, ukupna površina spomeničke cjeline Dubrovnika iznosi samo 13,38 ha na kojoj se nalazi 824 objekta, a većina od najvažnijih spomenika nalazi se upravo u najugroženijoj zoni . Seizmička mikrorejonizacija pokazuje da se jačina očekivanih potresa izražena u MSC skali kreće od 7,5 do 10 stupnjeva.

Godina 1979. bila je godina velikog priznanja svjetskog značenja Dubrovnika kad je UNESCO donio odluku o upisu spomeničke cjeline Dubrovnika na Listu svjetske baštine, ali istovremeno i godina koja je upozorila na postojanje najvećeg prirodnog neprijatelja - na potres. Potres iz 1979.g. podsjetio nas je na najveće razaranje Dubrovnika ikad, na potres iz 1667.g. Tako je pokrenuta stručno i organizacijski najveća akcija u sanaciji štete, kao i prevenciji budućih posljedica potresa, poznata kao Program obnove Dubrovnika. Simbol tog programa je djelovanje Zavoda za obnovu Dubrovnika osnovanog upravo za poslijepotresnu obnovu kao i prevenciju kroz, uvjetno rečeno, ojačavanje objekata u spomeničkoj cjelini kako bi u nekom budućem potresu minimalizirali moguću štetu.

Glavnina obnove i aseizmičke sanacije bila je okončana, a na redu su bili revitalizacijski projekti kad je započeo rat. Iako nas je agresija tadašnje JNA i pridruženih četničkih postrojbi svuda po Hrvatskoj uvjeravala u suprotno, nekako smo vjerovali da čak i njima postoji nešto sveto. Ilizuje su bile razbijene već u kasno ljeto 1990.g. Uvod u razaranje spomeničke cjeline Dubrovnika bila su razaranja spomeničke baštine Konavala, Primorja, Župe dubrovačke i Pelješca.
Napad na starateški nebitnu, a u skladu s međunarodnim pravom označenu spomeničku cjelinu iz koje nije dat itijedan razlog ili povod ikakvoj vojnoj akciji, zapanjio je kako Dubrovčane tako i cijelu hrvatsku i svjetsku javnost.

Na karti se vide svi pogoci na spomeničku cjelinu Dubrovnika. Evidentirali su ih dubrovački konzervatori u suradnji s predstavnicima UNESCO-a koji su tijekom opsade boravili u Dubrovniku. Riječ je o preko dvije tisuće mina, granata i raketa koji su pogodili objekte u spomeničkoj cjelini Dubrovnika. Oštećeno je 68,33 % svih objekata, a najgore osam palača i kuća koje su potpuno izgorile. Oštećeni su krovovi stambenih i javnih objekata, oštećene su crkve, samostani, zidine, ulice i trgovi.

Prikaz oštećenja i obnove sistematiziran je prema prioritetima, a koji su utvrđeni u Zavodu za obnovu Dubrovnika nakon pribavljenog mišljenja Stručno-savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika i odobreni od nadležne konzervatorske službe.
Izgoreni objekti obnavljani su kao glavni prioritet, a princip obnove bio je ( kao i za sve druge objekte u spomeničkoj cjelini Dubrovnika ) maksimalno očuvati sve što je moguće ( minimalna intervencija ) uz korištenje originalnih materijala ugrađenih na tradicionalni način.

Sakralni objekti svih denominacija ( katoličke crkve i samostani, Pravoslavna crkva i Sinagoga ) oštećeni su u napadima na Dubrovnik, a posebno ističemo oštećenja, najstarijeg od svih, Franjevačkog samostana iz 1317.g. koji je skoro sedam stoljeća odoljevao potresima, ratovima i zubu vremena.

Ulice, fontane, skalinade, zidine, kipovi sv. Vlaha i sve ostalo što je moglo biti metom razarano je. Dubrovčanima je posebno teško palo razaranje glavne ulice Place ( Straduna ) koju svi Dubrovčani, ali i naši posjetitelji, doživljavaju kao saloću od Grada. Ukupno je samo na Placu palo 52 projektila koji su istovremeno teško oštetili i fasade.

Oštećenja krovova, kojih je bilo i najviše u ukupnom broju oštećenja, uništila su idiličnu sliku tzv. pete fasade Grada. Istovremeno s obnovom krovova obnavljali su se i kameni element kao odvodni kanali, instalacije i kamena plastika i sl. Jedna domaća tvornica ( danas „Tondach“ iz Bedekovčine ) je posebno za potrebe obnove Dubrovnika dizajnirala i proizvela dva tipa kupe koji oblikom i svaka u po dvije nijanse boja imitiraju originalnu ručno proizvedenu kupu srednjevjekovnog Dubrovnika.

Sveukupna poslijeratna obnova koštala je oko 80.000.000 US $ od čega je iz proračuna Republike Hrvatske putem Ministarstva kulture za Program obnove Dubrovnika osigurano oko 50.000.000 US $, a ostatak iz sredstava drugih ministarstava, Županije dubrovačko-neretvanske, Grada Dubrovnika, UNESCO-a i iz donacija.

Autor: mr.sc. Vjekoslav Vierda, ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika u periodu 1994-2007.
Korišteni su materijali iz sijedećih izvora: UNESCO i Zavod za obnovu Dubrovnika.